Zavođenje stvarnosti, pripitomljavanje užasa

Nakon Ranka Marinkovića koji je sredinom prošlog stoljeća otok Vis i njegove stanovnike uveo na velika vrata u književnu geografiju Hrvatske, pa potkraj milenija Senka Karuze koji se javio zbirkama kratkih priča, u ovom su stoljeću ozbiljne prozne priloge Marinkovićevu temeljcu dodali Anela Borčić romanom Gàrbīn, zao vjetar (2009) i zbirkom priča Kuća Pupuletovih (2011), Robert Perišić romanom Brod za Issu (2022), a sada im se pridružuje Staša Aras romanom Suhozid.

Izd. Hena com, Zagreb, 2025.

Imamo li na umu samo ovostoljetne prozne knjige tematski vezane uz otok Vis, lako ćemo uočiti da autori(ce) zbivanja koja opisuju smještaju u različita, pa i međusobno vrlo udaljena vremena. Najbliža životnoj problematici ljudi suvremenog doba je Anela Borčić u spomenutom romanu i pričama, koja usto, kao rođena Višanka, s hrvatskim standardnim jezikom suvereno spaja viški idiom svojih likova u dijalozima („oporu cakavicu“) i tako u pripovijedanju postiže izrazitu lokalnu boju. Perišić je pak, pričajući priču o nastanku grčke naseobine Isse (današnjeg Visa) početkom 4. st. pr. Kr., najudaljeniji od nas današnjih, ali nas u Brodu za Issu podsjeća na korijene mediteranske civilizacije i kulture koju baštini i istočni, hrvatski jadranski pojas. A sada nas u Suhozidu, svome drugom romanu, Staša Aras također vraća u prošlost Visa, ali ne tako daleku kao Perišić – iako ni otok ni istoimeni grad poimence nijednom u tekstu ne spominje!

Popratna biobibliografska bilješka o autorici ovog romana –  spisateljici i profesorici književnosti Staši Aras (Stanislavi Nikolić Aras) – pisana je, blago rečeno, vrlo ekonomično, pa ćemo joj dodati dva-tri podatka koja se inače mogu naći na drugim mjestima. Rođena je 1972. u Trogiru, živi u Zadru i Dubrovniku, organizira i moderira književne susrete. Piše eseje za Treći program Hrvatskog radija te književne kritike i prikaze na portalu Najbolje knjige. Prije Suhozida tiskane su joj tri knjige pjesama, a od proze zbirke priča Meke granice (2016) i 12 pred zidom (2020) te roman Horror vacui (2021).

U svojoj historiografskoj metafikciji Suhozid Staša Aras govori o burnim, važnim zbivanjima na otoku Visu nakon kapitulacije fašističke Italije i povlačenja okupatorske vojske u rujnu 1943. Vlast su tada preuzeli partizani, a na otoku su se smjestile i snage Saveznika te je izgrađen i vojni aerodrom. Od 1944. Vis je djelovao kao središte partizanske vlasti i savezničkih vojnih misija, ali kada je zaprijetila opasnost od njemačkog iskrcavanja, Britanci su desetine tisuća izbjeglica iz Dalmacije smještenih na otoku, kao i lokalno neboračko stanovništvo, evakuirali u logor El Shatt na Sinaju. To je, ugrubo, povijesni okvir dramatičnih zbivanja u ratnom kaosu u kojem su se našli protagonisti romana Staše Aras. U tom je smislu vrlo zanimljiva autoričina zahvala jedanaestorim „usmenim pripovjedačima“ (ljudima koje poznaje ili ih je poznavala) koji su joj ispričali ili je inspirirali svojim sjećanjima da literarno oblikuje pojedine scene ili događaje (pogled „odozdo“), nasuprot službenim interpretacijama koje stižu „odozgo“:

„O Drugom svjetskom ratu slušala sam cijeloga života. Od ranog djetinjstva kroz priče mojih djedova i baka, kroz slikovnice, pjesme koje smo pjevali, knjige koje smo čitali stvarao se u mojoj svijesti neki mit, neka nejasna slika o stradanjima, slobodi, pravdi, žrtvi, pobjedi, domovini. Ovaj roman nastao je iz potrebe da ispričam priču o običnim ljudima koji su prošli kroz razdoblje rata, izbjeglištva i oslobođenja.“

Autoričina napomena o priči o „običnim ljudima“ drži vodu u onom dijelu u kojem neutralni pripovjedač u trećem licu predočava masovne scene s iznurenim, prestrašenim, izgladnjelim, dezorijentiranim izbjeglicama i prognanicima koji se s brodova iskrcavaju na višku rivu nakon paničnog bijega iz svojih sela i gradića srednjodalmatinske obale i zaleđa pred njemačkom ofenzivom. Ali glavne junakinje romana, Milu i njezinu nešto stariju sestru Anku, teško bi bilo svrstati u uvriježenu predodžbu „običnih ljudi“, jer su bile vlasnice „gotovo cijelog otoka“ pa je i njihova intimna drama bila drukčija („imati pa nemati“; nova vlast uzima, osobito onima koji imaju). No lik Mile, koji dominira romanom, vrlo je slojevit, a njezina nećakinja Marta shvatila je kako je njezina teta na kraju ipak uspjela poredati rasuti svijet u red. Poslužila se metaforom rasutog suhozida: „Jer o tome se radilo, da se ima pa da se nema pa da se opet stvari počnu slagati u red. To je značio onaj suhozid koji je htjela podići.“ Potom slijedi autoreferencijalni iskaz: „Utvaram si da je pisanje priče postupak vraćanja reda u kaos. Razjasniti, ponovno sastaviti rasute dijelove, ponovno sagraditi zid. To ću napraviti kamen po kamen.“

U romanu postoji iznimno važan lik, Jerko, oficir za vezu sa savezničkim misijama, koji pokazuje homoseksualne sklonosti i za kojeg se kaže da je netragom nestao. Jedan kulturni radnik, Sarajlija po imenu Oskar (pogađate, Danon, skladatelj), pokušava mu pomoći savjetima, ali uzalud. Oblikovani fiktivni lik neodoljivo podsjeća na slučaj kapetana Josipa Mardešića, kojega je sud časti pri GŠ NOV i PO Hrvatske zbog održavanja homoseksualnih veza osudio na smrt 1944.

Suhozid nije bez sitnijih manjkavosti, ali je vrijedna proza.